Dok sam radila individualne imala sam prilike vidjeti svakakve priče i priče iza tih priča.. pritom mislim da sam imala prilike vidjeti neki odnos i priču iza tog odnosa.. priču koja seže u daleku prošlost. Ove ili neke druge planete..
Recimo ljubavan odnos u kojemu je osoba istovremeno jako zaljubljena ali osjeća ispod toga neku vrstu anksioznosti.. zbog svog partnera / partnerice radi sve moguće ustupke kojih se može sjetiti. Ako joj spomenete mogućnost da treba sagledati drugu stranu, možda se razići kako bi pronašla sebe, osoba vas uvjerava kako to ne može biti istina jer ona duboko u srcu osjeća da su neraskidivo povezani..
I vi to promatrate i ne smijete toj osobi u tom trenutku reći nešto tipa – da, osjećaš da ste neraskidivo povezani jer zadnji put kada ste se sreli u inkarnacijama ta osoba, tada u drugom tijelu ubila je dijete koje si tada imala.. nakon toga ti si se zaklela da ćeš ju pronaći i zapamtiti. Sada kada ste se sreli u novim tijelima vaš susret donio je puno bure i unutarnjeg ushita koje vas dvoje niste prepoznali za ono što je.. trenutno u tijelima koja su vam međusobno privlačna jedino što osjećate je adrenalin, vaš um je pritom stvorio priču iz potrebe za ljubavlju. Sada nakon što je prošao prvi val počinje se dizati anksioznost u koju ti nisi spremna / spreman pogledati.
Ali vi ništa ne govorite jer kraj vas je vaša ekipa, kraj te osobe je njezina ekipa i daju vam vrlo jasnu uputu ne prenošenja tih informacija.
Zatim vidite dublje.. i osjetite kako su te dvije svijesti / duše povezane.. i kako već neko vrijeme igraju uloge u kojima jedno drugome izvlače vrlo snažne emocije.. i kako su te dvije svijesti odlučile „iskoristiti“ tako jake međusobne trigere kako bi se sretali, razdvajali.. sve dok se ne probude i svatko savlada sebe..
Međutim preko puta vas sjedi osoba koja se u tom trenutku nije u stanju pomaknuti od točke u kojoj se nalazi, a to je „pod svaku cijenu zadržavanje tog partnera / partnerice“.

Ovo je samo jedan primjer koji može pokazati kompleksnost naših susreta i kompleksnost naših emocija. Sada kada znamo širu sliku, a to je da se naša sfera postojanja širi na razne vibracijske razine, razne galaksije i razne svjetove.. naše postojanje i susretanje postaje još zanimljivije. Samo ako smo spremni na taj način to sagledati.. ako smo spremni izaći iz pritiska našeg uma koji vrlo često priča, a da mi toga nismo niti svjesni. Koji kroji razne scenarije, svađa se i voli unutar sebe s drugima, prihvaća i odbija moguće situacije..
Kada svoj um dovoljno umirite kako bi samo osjećali.. onda ćete vidjeti da sve osobe koje su prošle kroz vaš život i ostavile neki trag, koji može imati etiketu „pozitivnog i negativnog“, koje su svojim prolaskom podigle na bilo koji način vaše emocije.. osobe su koje ste sretali i prije.. i najvjerojatnije svijesti koje znate..
I ako na taj način to sagledate dopustit ćete sebe osjetiti kao prolaznika.. njih kao prolaznike.. život kao prolaznost.. i istovremeno vezat ćete se za sve i za ništa.. na taj način osjećajući svoje cjelokupno postojanje.. i shvaćajući da svaki vaš svjesni udah i izdah u bilo kojem obliku samo je unutarnje putovanje vašom sferom postojanja.. gdje ništa ne prestaje, ništa ne završava.. samo se širi.. po iskustva..

……

Ovo je bio izvještaj s jednog od Utorka prije nekoliko godina, nekako mi se čini prikladan za ovu temu.

Sjećaš li se? – viknuo sam za njom.
Sjećaš li se kako smo se ljubili ispod onog drveta?
Kada? – pitala me pogledom koji mi je govorio da ne postojim.
Pa onda.. kada smo se voljeli? – mislio sam da je to jasno.
Ne znam – govorile su njezine oči – Ne shvaćam – govorile su dalje.
Pognuo sam glavu razmišljajući.
Da li sam se prevario? Možda se to nije desilo? Možda sam sanjao?
Možda to nije bila ona?
Zatim sam vidio kako stavlja kosu iza uha i znao sam, ona je!
Ponovno sam je pogledao i pogledom pitao – Kako se ne sjećaš?
Zažmirila je, mislio sam da razmišlja, a onda je vrijeme prolazilo
i shvatio sam da je zaspala.
Legao sam kraj nje, primio je za ruku i zatvorio oči.
Možda nam je samo potreban san?
Vrijeme je prolazilo, vrijeme koje ne postoji.
Idući put otvorio sam oči kao dijete, zatim sam malo narastao u
tom vremenu koje ne postoji.
I zatim sam je sreo. U vrtiću.. imala je najljepši bezubi osmjeh
koji sam do tada vidio.
Idući dan sam je poljubio, pusa u obraz.
Pogledala me sa smiješkom koji je sve govorio.
Sjećala se..

……

A roman Nebeski šapat koji možete pronaći ovdje u pdf.u stvarno prelijepo govori o tim našim teškim i laganim susretima i ljubavi s kojom se prožimamo, čak i onda kada toga nismo svjesni..

Želim vam svima lijepi tjedan.. pun svjesnosti, spremnosti i snage.. 🤗 💜

‍