intergalaktički razgovori

Vaše postojanje u tijelu ovisi o vašem dahu, simbolično bi mogli reći da vaše postojanje kao svijesti ovisi o pažnji, mogli bi to usporediti s hodanjem gdje ako hodate po terenu koji ima puno velikog kamenja, ako svoju pažnju ne usmjerite na put kojim hodate postoji velika vjerojatnost da ćete se spotaknuti o to kamenje.
Kada kao svijest birate svoja iskustva vi znate zašto ih birate. Kada ste u tim iskustvima, ako ona unutar sebe nose potpuno svjestan život to shvaćanje zašto ste izabrali takvo iskustvo i dalje je prisutno unutar vas.
Ali ako se nalazite u iskustvu kakvo je vaše trenutno, iskustvo koje nosi zaborav, vi gubite fokus na put, vi ne shvaćate zašto je pred vama to možda veliko kamenje. Zatim vas misli o tim preprekama dodatno iscrpljuju, vi hodate, žalite se sebi ili drugima, pitate se zašto je vaš život takav, vaš fokus u tom trenutku više nije spoj vas i vašeg svjesnog življenja. Vi ne znate i ne sjećate se kakav je to osjećaj živjeti fokus vlastite svijesti, a pritom fokus ovog uma stavljate u analizu svakog koraka što vas dodatno iscrpljuje.

U manipulaciji koja je bila na ovoj planeti i čija je srž još uvijek utkana u svaki spektar vašeg života predstavljeno je da vaš najznačajniji dio s kojim stvarate i postižete cilj je vaš um. Nametnuta vam je vrijednost jačanja snage uma kao onog alata koji će vam pomoći da se uspnete na planinu civilizacijskog uspjeha i tako i sebi i drugima potvrdite vlastitu vrijednost. Na taj način je fokus uma kojeg trenutno živite još više udaljen od fokusa svijesti, kako bi se dodatno smanjila mogućnost da se ta dva fokusa spoje.

Vi ste usmjereni, a da toga niste niti svjesni da vrijednost s kojom ćete mjeriti svoj uspjeh i zbog koje će vas društvo poštovati, a onda i nagraditi je razina vaše pažnje, količina informacija koju posjedujete i brzina s kojom se možete kretati kroz te informacije kako bi ih onda stavili u praksu. Na taj način zadobivate divljenje i poštovanje okoline te uz svakodnevan rad i trud osiguravate dovoljno sredstava da preživite mjesec, godinu, da eventualno imate slobodan vikend i da ste pritom okruženi luksuznim stvarima koje vas možda dodatno vežu prema obavezi otplaćivanja i svakodnevnog zarađivanja.

Zamislite ovakvu priču…

Ulazite u prostoriju koja je svijetla, visokih stropova, ispunjena biljem. Dio stropa staklen je i kroz njega vidite zvjezdano nebo. Pod je prekriven kamenim mozaikom, soba je mješavina prirode i prostora stvorenog ljudskom rukom. Ovo sve je simbolično rečeno vašim rječnikom i izrazima koji su vama poznati.

U sredini prostorije dočekuje vas osoba, zamislite da je to muškarac ili žena, što vam je prirodnije zamisliti u tom trenutku. Ta osoba na sebi ima tuniku i hlače, sve je ugodno i udobno za kretanje. Na nogama ima nešto poput čarapa, kretanje te osobe po prostoriji potpuno je nečujno, a ipak dominantno vašoj pažnji.

Dok promatrate tu osobu rekli bi na prvi pogled da se nalazi u meditaciji, pokreti su joj smireni, protočni, nema nikakvog stresa, sve je ujednačeno i skladno. Vi se smirujete uz tu osobu, osjećate najednom kao da i kroz vas počinje prolaziti mir. Prirodno počinjete usmjeravati svoju pažnju na svoj dah, osjećate kao da se svaka stanica u vašem tijelu usklađuje i smiruje.

Osoba vas poziva da sjednete pored nje. Ispred vas nalazi se prostor ispunjen biljkama, iznad vas vidite dio zvjezdanog neba. Čujete pjev ptica, čujete šuškanje lišća iako u prostoriji nema vjetra. Pomislite u tom trenutku kako se možda nikada niste osjećali tako opušteno, prepušteno i smireno, jedan dio vas želi da to vječno traje.

Nakon nekog vremena vi zaboravljate na prolaznost trenutka i više se ne sjećate koliko je prošlo od kada ste ušli u prostoriju i sjeli, vama je toliko ugodno da niti jedan dio vas nema potrebu provjeriti vrijeme.
Vi zaboravljate sve, potpuno ste prisutni u trenutku u kojem se nalazite.
Nakon nekog vremena ta osoba pogleda prema vama i nasmiješi se, vi ste već toliko opušteni da prirodno osjećate kako se i vi smiješite. Osjećate svoje tijelo, osjećate svoju kožu, osjećate svoju kosu ako ju imate koja lagano vijori iako u sobi nema vjetra. Osjećate život unutar sebe.

Sada više niste sigurni jesu li prošli sati od kada ste u toj prostoriji ili dani ili godine, kroz vas prolazi protok mira koji napaja sve vaše stanice, vi ste potpuno u trenutku. Mir, to ste vi, mir.

U jednom trenutku osoba ustaje i poziva vas pokretom ruke da krenete za njom. Vi osjećate lakoću svog tijela dok se krećete, ne postoji bol koja prolazi vašim tijelom, a koja je inače prisutna u vašoj svakodnevici, vaše tijelo prirodno se kreće kroz prostor.

Ulazite u drugu prostoriju koja je nešto manja nego ova, osoba vam pokazuje da sjednete na jednu stolicu. U tom trenutku ispred vas stvara se holografski prikaz planete Zemlje. Promatrate planetu i divite joj se, njezine boje i detalji koje vidite iz ove perspektive oduzimaju dah, a opet donose smirenje. Planeta je predivna zaključujete. Cijelo to vrijeme potpuno ste smireni, sada imate osjećaj da je mir jedino što poznajete.

Slika planete se povećava, vi vidite kako se približava planeti, zatim gradu, zatim ulici, zatim zgradi, zatim sobi, zatim osobi. Promatrate tu osobu. Sjedi za stolom i radi na onom što vi poznajete kao računalo. Osoba je potpuno fokusirana u taj posao. Osim holografskog prikaza ta kamera pokazuje i osjećaje, vi osjećate ono što osoba osjeća u tom trenutku. Osoba je u stresu, njezin um panično traži rješenje problema dok svako malo pogledava na sat koji se nalazi iznad vrata prostorije. Tijelo te osobe je u grču, um je u grču, osjećate neprotočnost i stisnutost.

Nakon nekog vremena počinjete se osjećati nelagodno, osjećate kako gubite svoj mir na koji ste se sada već navikli i kako vas pogled na tu osobu i osjećanje onoga što osoba osjeća uznemiruje. Želite da to prestane, želite se vratiti u ono stanje u kojem ste bili do prije par trenutaka.
Osoba kraj vas, koja je pokrenula holografski prikaz pita vas možete li pomoći toj osobi?

Vi se isprva čudite, kako bi vi mogli pomoći toj osobi, vi ju ne poznajete, nalazite se trenutno tako daleko od nje, nije moguće da joj pomognete. Osoba kraj vas vam objašnjava da je moguće i da ako vi pronađete rješenje na koji način se osoba može smiriti preko tog holografskog uređaja osoba će to primiti kao informaciju iako toga neće biti svjesna.

Na trenutak se nalazite rastegnuti između želje za vraćanjem u onaj osjećaj mira i želje da pomognete toj osobi. Jedan dio vas želi odbiti i reći da vi niste spremni nikome trenutno pomoći, pa taman ste vi našli svoj mir, ali vam je neugodno to izreći na glas. Odlučujete da je najbolje da pomognete i da se zatim što prije vratite u svoj mir, pitate osobu kraj sebe što trebate napraviti.

Objašnjava vam da prvo trebate u potpunosti osjetiti što osoba koju promatrate osjeća, zatim unutar sebe osjetiti način kako se ta osoba može smiriti u tom trenutku i doći do rješenja koje traži i nakon toga osjetiti kako to s ljubavlju šaljete toj osobi, sve ostalo odradit će holografski uređaj.

Umirujete se, shvaćate da se prvo trebate potpuno vratiti u mir kako bi mogli nastaviti s ovim zadatkom. Vraćanje u mir traje svega par trenutaka i vi se ponovno osjećate svoji. Zatim svoju pažnju usmjeravate na osobu, prvo ju promatrate svojim vidom, promatrate kako izgleda, kako izgleda prostorija u kojoj se nalazi, pokušavate vidjeti možete li vidjeti što radi na ekranu svog računala i kakav je to problem koji očigledno treba što prije riješiti, vidite da osoba i dalje stalno pogledava prema zidnom satu koji se nalazi iznad ulaznih vrata prostorije.

Nakon toga osjećate poriv da zatvorite oči i samo osjećate. Osjećaji te osobe sada prolaze kroz vas ali vi shvaćate da to nisu vaši osjećaji i da ispod svega i dalje osjećate svoj mir. Usmjeravate se na to što osoba osjeća, počinju se probijati vibracije straha, stisnutosti, panike, fokusiranosti, osjećate kako je um osobe trenutno poput lasera usmjeren na rješavanje problema.

U tom trenutku shvaćate prvi problem, um se zbog stisnutosti fokusirao poput lasera, na taj način ne vidi rješenje, stalno prolazi kroz iste parametre i vrti se u krug, osoba zbog panike ne dolazi u nekoliko trenutaka mira koji bi ju dovoljno stabilizirali da shvati da promatra iste tablice i da one nisu rješenje koje treba.

Pokušavate osjetiti koliko je osoba daleko od rješenja, shvaćate da je blizu, većinu toga je riješila ali kako se vrijeme za predaju tog zadatka počelo približavati osoba je previše ušla u fokus svog uma, stisnula svoje fizičko tijelo, napravila pritisak u svom energetskom tijelu i sada panično vrti iste tablice pred svojim vidom, u tom trenutku više usmjerena na paniku nego na rješenje.

Osjećate da jedino što osoba treba je odmaknuti se od računala, prošetati sobom, otvoriti prozor i opustiti tijelo, prihvatiti mogućnost da možda neće naći rješenje, osjećate da ako to napravi rješenje će se prirodno pojaviti u njezinim mislima.

Sretni ste da ste tako brzo shvatili kako pomoći osobi te sada zadovoljno šaljete te informacije preko holografskog uređaja. Pitate se pritom kako tako nešto jednostavno osoba sama nije shvatila. Zatim promatrate razvoj događaja.

Ništa se ne događa, osoba je i dalje potpuno stisnuta i usmjerena na tablice koje proučava, stalno pogledavajući u taj zidni sat.

Vi se sada uznemireno okrećete osobi koja je s vama u sobi i pitate ju jel moguće da niste dobro poslali informacije. Osoba govori da ste poslali dobro, da uređaj dobro radi i da ste sve dobro shvatili i napravili. Pitate u čemu je onda problem. Dobivate odgovor da je problem u onom dijelu koji kaže da osoba treba prihvatiti da je moguće da neće doći do rješenja. Vi odgovarate ali to je samo korak, to je korak potreban kako bi došla do rješenja. Osoba do vas vam odgovara da to vi znate, ali da to ne zna ta osoba, a ta osoba smatra da joj je život ugrožen ako ne dođe do rješenja. Pitate zašto. Odgovor je zato što bi mogla dobiti otkaz ili možda biti degradirana na lošiju poziciju u firmi u kojoj radi.

Vi ponovno promatrate osobu na holografskom prikazu. Pitate se u čemu je problem, osjećate da je istina da se osoba u tom trenutku osjeća životno ugrožena ali vi ne shvaćate kako je moguće da mogući gubitak posla ili pozicije u firmi može podići toliko stresne emocije.

Osoba do vas vam govori da se opustite, da promatrate dalje i da budete što više sigurni da ste sve shvatili. Vi se usmjeravate dalje na tu osobu, osjećate sve što osoba osjeća i sada vam je potpuno jasno koji su koraci, osoba se mora ustati, prošetati sobom, otvoriti prozor, udahnuti zrak, protegnuti se i priznati da postoji mogućnost da neće moći riješiti zadatak koji je pred njom. Zatim treba ostati u shvaćanju da to nije problem i da je potpuno u redu ako se tako nešto desi. Nakon toga osoba će najednom imati unutarnji aha moment, ponovno sjesti za računalo i riješiti zadatak na vrijeme.

Okrećete se osobi koja je kraj vas u prostoriji i vidite da vam se smiješi, vi se smiješite natrag, osjećate se potpuno smireno i prepušteno, volite osjećaj života koji se nalazi unutar vas, volite osjećaj protoka koji teče vašim tijelom. Osoba do vas još jednom vam se nasmije, a zatim zamahne rukom, čini vam se kao da vas pozdravlja. U trenutku dok se pitate zašto vas pozdravlja vi shvaćate da se više ne nalazite u prostoriji s holografskim prikazom nego da sjedite za stolom, gledate u ekran, ispred vas su tablice. Kroz nekoliko trenutaka vi više ne osjećate mir koji je ispunjavao vaše tijelo, vi počinjete osjećati stiskanje. Ono se pojačava i sada osjećate kako sjedite u grču vlastitog fizičkog tijela, uma, stresa i potpuno paralizirajućeg straha od gubitka života.

Treba vam par trenutaka da shvatite što se desilo. Vi ste ta osoba koju ste promatrali, vi ste osoba kojoj ste poslali način kako da si pomogne, na vama je sada da ga stavite u praksu.

Prolaze trenuci i vi se ne uspijevate pomaknuti, paraliziranost koja proizlazi iz vašeg straha toliko je već velika da vi imate osjećaj kao da vam je tijelo omekanilo. Pokušavate se prisjetiti svega što ste do maloprije osjećali i naučili. Usmjeravate pozornost na svoj dah, udah, izdah, snagom volje uspravljate se na stolici i mičete ruke od tipkovnice.

Ponovno dišete, udah, izdah, osjećate kako dajete naredbu svom tijelu da se ustane, um se buni, vraćate se ponovno na udah, izdah. Prolaze trenuci i vaše tijelo se ustaje sa stolice. Sada se usmjeravate na hod, imate osjećaj kao da ponovno učite hodati, radite par koraka po prostoriji i dolazite do prozora, otvarate ga i udišete ono što je svježi zrak, iako vašem umu treba par trenutaka kako bi to prepoznao. Taj svježi zrak kao da počinje resetirati um i on se usmjerava na olakšanje koje taj svježi zrak počinje unositi u tijelo.

Rastežete tijelo i rukama masirate ruke i noge, vrat, pomičete tijelo u svim smjerovima i natjerate se napraviti krug po sobi. Vraćate se ponovno do prozora i sada osjećate potrebu napraviti još jedan krug po sobi. Nakon što ste ponovno došli do prozora promatrate van, ispred vašeg prozora nalazi se vrh krošnje jednog visokog drveta, promatrate zelenilo krošnje i najednom čujete pjesmu ptica. Ima ih puno i pitate se kako to da ih do sada niste čuli, iako je prozor bio zatvoren njihova pjesma toliko je snažna da ste sigurni da se čuje i dok je prozor zatvoren.

Slušate dalje, čujete djecu u obližnjem parku, smijeh, najednom se sjetite svoje obitelji i prijatelja, niste sigurni zašto su vam došli u misli ali osjećate kako vam se osmjeh širi. Sretni ste što ih poznajete iako ste svjesni da vam isto tako idu i na živce. Na tu pomisao se ponovno nasmijete, pomislite kako bi ih mogli ovih dana sve posjetiti, svakog posebno, već je prošlo puno vremena kako niste neke od njih vidjeli.

Ponovno se rastežete. U tom trenutku sjetite se zadatka na kojem ste radili već danima, pogledavate na zidni sat iznad vrata i shvaćate da će uskoro doći rok predaje i da vi očigledno nećete stići predati rješenje. Ali to vas više ne zabrinjava, mir počinje kolati vašim tijelom i vaš um se opušta, vi svoju pažnju ponovno usmjeravate na krošnju, ptice, a zatim na nebo. Pitate se kada ste zadnji put bili ovoliko opušteni.

Ne znate zašto ali najednom se sjetite djetinjstva, sebe kako trčite kroz livadu i pokušavate se popeti na obližnje drvo, bezuspješno, smijuljite se tom mlađem izdanju sebe i sjećate se kako ste se taj dan desetak puta bezuspješno pokušali popeti na to drvo. Nakon nekog vremena zaključili ste da je problem u tenisicama koje imate na sebi i koje se skližu, sjećate se da ste nakon toga skinuli tenisice i bez problema se popeli na drvo. I dalje smijuljeći se promatrate u mislima to svoje mlađe izdanje i sjećate se koliko ste bili sretni kada ste nakon toga sjedili na tom drvetu.

Vaše misli se tu zaustavljaju, vaša opuštenost i prepuštenost otvorila je nova vrata i nova ideja se pojavljuje u vašim mislima. Najednom shvaćate da je rješenje zadatka na kojem već danima radite cijelo vrijeme bilo u drugom folderu, vi uopće na to niste obraćali pozornost, ti parametri koji su vam trebali nisu se uopće nalazili u tim tablicama koje ste bezuspješno nastojali shvatiti.

Vraćate se do stola i kroz deset minuta imate riješen zadatak. Pitate se kako je to moguće, kako ste se mogli tako zapetljati na tako jednostavnoj stvari. Odgovor vam je jasan, mjesecima radite na tom projektu i um vam je ispunjen s previše tablica i podataka koji su se u trenutku podizanja panike i straha od smrti izmiješali zbog stisnutosti koja je zavladala vama. Šaljete rješenje mailom, pogledavate zidni sat, stigli ste na vrijeme poslati.

Ponovno dolazite do prozora i gledate u krošnju, gledate u nebo, slušate ptice, sjetite se svoje obitelji, prijatelja, poznanika, susjeda, ljudi koje znate sresti na cesti, gledate psa na cesti kako trči za loptom, čujete djecu iz susjednog parka, gledate u oblak. Najednom shvaćate da ste kraj toliko života oko sebe vi bili u strahu za svoj život. Počinjete osjećati neprirodnost situacije u kojoj se nalazite. Sjedite u sobi pred računalom i radite na tablicama, radite na informacijama koje same po sebi nemaju životnu vrijednost, imaju vrijednost za kompaniju koja pomoću njih plasira nove proizvode. Zatim odjel marketinga odašilje u svijet poruku kako je kompanija izbacila novi proizvod kojeg bi svatko trebao imati. Vi znate da ne bi, većini ljudi taj proizvod nije potreban.

Gledate ponovno kroz prozor, osjećate sve veći mir unutar sebe. Najednom imate djelić sjećanja na jednu prostoriju prepunu biljaka gdje se kroz strop vide zvijezde. Zatim trenutak sjećanja gdje vas promatra osoba s puno ljubavi i smiješi vam se. Sjećanje nestaje.

Promatrate kroz prozor i osjećate kako se budite, imate osjećaj da se budite iz stoljetnog sna. Udahnete, izdahnete, osjećate sreću kako počinje kolati vašim tijelom. Odlazite do stola, gasite računalo, sve spremate na svoje mjesto, zatvarate prozor, uzimate svoje stvari.
Na vratima još jednom pogledate prostoriju i zahvalite joj se što vam je bila dom sve ove godine. Hodate hodnikom i vidite da većina vaših kolega i kolegica još radi.

Dolazite do prijemnog pulta i ostavljate karticu na kojoj piše vaše ime, osjećate kako potpuno automatski i smireno uzimate papir u ruke, na njemu ispisujete svoju zahvalu za sve ove godine i dajete ostavku. Ostavljate papir na pultu zajedno s karticom na kojoj piše vaše ime. Nitko na vas ne obraća pozornost, svi su usmjereni na završavanje svojih poslova. Prolazite kroz vrata još jednom pogledavajući sve oko sebe. Zatim zatvarate vrata i silazite stepenicama.

Na izlazu iz zgrade dočekaju vas zvukovi koji su vam sada poznati, pjesma ptica, vika djece i lavež psa, sada osjećate toplinu sunca na svojoj koži i vjetar koji vas rashlađuje. Pogledate u nebo i vidite oblak, ptica je upravo proletjela. Okrećete se od zgrade i krećete hodati. Upravo ste se oslobodili. Upravo ste pronašli sebe. Iako niste sigurni koji će dalje biti vaši koraci vi znate da će vam ovo stanje prisutnosti i mira, priznanje života uokolo vas i u vama pokazati sva ona životna rješenja koja vam trebaju, čak i prije nego se problem pojavi.

Odlučujete hodati, odlučujete hodati životom i prepustiti se, pitate se što još predstoji pred vama, počinjete osjećate veselje, shvaćate da ste vi mir, da ste vi život i zbog toga se počinjete voljeti.

Prije nego nastavite čitati osjećajte sebe par trenutaka.

Ova priča može se simbolično pretočiti na bilo koju životnu situaciju.
Što mislite da se desilo osobi u toj priči?
Ta osoba spojila je fokus svog uma s fokusom svoje svijesti, a to je fokus na život. U tom trenutku stvorio se balans unutar nje i ona je prirodno osjetila prema kuda se treba kretati.
Vaše kretanje koje dolazi iz priznanja života unutar vas i koje vas onda spaja s vašom svijesti ne mora biti u skladu sa željama vašeg uma. Život unutar vas je vaša svijest, ona koja poznaje vaše putovanje i zašto ste na njemu. Um je jedan dio vas koji je vrlo često prenapregnut i usmjeren samo na jedan dio problema koji je pred njim, nemajući širinu slike kakvu ima svijest može se zapetljati u svojim nastojanjima da dođe do rješenja.

To je trenutak kada vi imate izbor hoćete li se prepustiti osjećati život unutar sebe, znajući da se na taj način prepuštate putovanju vlastite svijesti ili ćete slijediti želje uma, to je trenutak koji trebate vježbati.

Možete početi na malim sitnicama kako bi sve više i više počeli osjećati unutar sebe što to znači osjećati život i olakšanje koje dolazi nakon toga i kako to možete staviti u praksu kroz svoju svakodnevicu, nevezano u kakvoj krupnoj ili sitnoj situaciji se nalazite. Vaš um ima svoju kategoriju krupnih i sitnih situacija samo zato jer ste na njega stavili svu odgovornost za vaše preživljavanje. Onog trenutka kada ga rasteretite i unutar svog uma shvatite da vi postojite i kao svijest i da pogled na životne izazove iz te pozicije donosi rješenje tada se i vaš um prirodno smiruje. Za to je potrebno prakse kako bi nadišli navike dosadašnjeg djelovanja, ali svaka praksa na kraju postaje nova navika. A navika življenja priznavajući sebe kao život najbolja je navika koju možete stvoriti, kako biste koračali ovom planetom u svom punom potencijalu.

Život je jedina navika koja proizvodi život, a vi ste život u njegovom punom intenzitetu. Priznajući sebe kao život, priznajući sebe kao skup svijesti, tijela i uma kojeg trenutno koristite vi unutar sebe imate shvaćanje da ne postoje problemi i zadaci koje trebate riješiti, postoji samo život, njegova prolaznost i izazovi kroz koje rastete.